Highway to hell

Bob Marley svakako je na neki nacin revolucionar koji je glazbeni stil i folklor svoje domovine doveo u domove na svim stranama svijeta. Kao pravom humanistu stihovi su mu najcešce bili orijentirani na borbu malog covjeka, te na situaciju u njegovoj zemlji. Donio nam je dašak jamajkanske kulture i veselog duha tog naroda koji živi i danas.
Robert Nesta Marley roden je 06.02.1945 na Jamajci u prilicno neobicnoj obitelji, naime otac mu je bio sredovjecni bijelac a majka crna tinejderka. Zbog nesredenih odnosa u obitelji, on napušta roditeljski dom sa 14 godina u potrazi za muzickom karijerom. U Kingstonu je našao glazbenog tutora u Joeu Higgsu. 1963 godine udružio se s još nekoliko pjevaca; Peterom Tosh, Bunnyem Livingstonom, Juniorom Braithwaitom, Beverlyem Kelsom i Cherry Smith, te su osnovali bend "the Teenagers"; kasnije "The Wailing Rudeboys", a naposljetku "Wailers".Izdavacka kuca Studio One je izdala njihovu prvu plocu "I'm Still Waiting", kao i slijedecu "Simmer Down", a najveci hitovi bili su im singlovi: "Let Him Go (Rude Boy Get Gail)", "Dancing Shoes", "Jerk in Time", "Who Feels It Knows It" i "What Am I to Do".
Te se iste godine oženio za pjevacicu Ritu Anderson.
Slijdece godine Marley je reformirao grupu i snimio "Bend Down Low" i okrenuo se Rastafarijevskoj vjeri. Nakon nekoliko razlicitih manje-više uspješnih suradnji, tek je 1973 godine album Catch a Fire izašao van granica njihove države i odmah u svijetu privukao pažnju, a slijedecim albumom Burnin' vec su osvojili horde obožavatelja. Ubrzo se grupa ponovno retransformirala, ostavljajuci Marleya zapravo samog. No on uz pomoc supruge i njezine grupe snima i putuje dalje. 1975 godine objavljuje album Natty Dread na kojem se nalazi hit pjesma "No Woman, No Cry". Slijedom uspješnih koncerata snima prvi live album Live!, a albumom Rastaman Vibration iz 1976 "zacementirao" je svoj status superzvijezde i nadarenog umjetnika.
03. 12.1976 godine ranjen je prilikom pokušaja atentata na njega, što ga je natjeralo da slijedece dvije godine provede van domovine, a tada slijedi uspješan niz albuma: Exodus s hitovima Jamming", "Waiting in Vain" i "One Love/People Get Ready"; Kaya s "Is This Love" i "Satisfy My Soul"; Babylon by Bus i Survival.
Prije pocetka Americke turneje, tijekom uobicajenog jutarnjeg jogginga, Bob Marley je kolabrirao, a kasnije je potvrdeno da boluje od raka koji se proširio na mozak, pluca i jetru. Prije same smrti 11.05.1981. izašao je njegov posljednji album Uprising. Imao je samo 36 godina. Sva su njegova djeca, njih sedmero, danas glazbenici.

Kada je Eric Clapton sredinom 70-ih objavio svoj debitantski album vec je u glazbenim krugovima bio afirmiran kao veliki autoritet s obzirom da se proslavio svirkama u nekoliko popularnih bendova kao što su The Yardbirds, John Mayall's Bluesbreakers, Cream i Blind Faith.

Prije svog debitantskog albuma, tijekom 60-ih godina, Clapton je bio vrlo aktivan u nastupima, a pocetkom 70-ih se nakratko povukao s glazbene scene, ponajviše zbog ovisnosti o heroinu. Povratak je obilježio 1973. koncertom u Rainbow Theatre u Londonu. Claptonova solo karijera pocinje 1974. albumom "461 Ocean Boulevard", koji je bio vrlo uspješan izbacivši hit singl "I Shot the Sheriff".

Njegovi sljedeci albumi ("There's One in Every Crowd","E.C. Was Here" i "No Reason to Cry") bili su manje uspješni, sve dok album "Slowhand" (1977.) nije postao legendaran zbog hitova "Cocaine", "Lay Down Sally" i "Wonderful Tonight". Ovim albumom je Eric stekao masovnu publiku i nakon toga je sve krenulo nabolje. Sljedeca tri albuma su zabilježila izvrsnu prodaju: "Backless" (1978.), "Just One Night" (1980.) i "Another ticket" (1981.).

S obzirom da je na nekoliko sljedecih albuma glazbeno stagnirao, i publika i on su se umorili tako da su ti albumi prošli dosta nezapaženo: "Money and Cigarettes" (1983.), "Behind the Sun" (1985.) i "August"(1986.). Retrospektivni album "Crossroads" iz 1988. je oko njega ponovno okupio publiku, tako da je sljedeci album "Journeyman" (1989.) bio potpuni povratak na scenu.

1991. dolazi do velike tragedije koja je zauvijek obilježila njegov život. Njegov cetverogodišnji sin umire od posljedica pada kroz prozor. U velikoj tuzi, za vrijeme žalovanja, objavljuje live album "24 Nights". Vec slijedece godine izdaje filmski soundtrack "Rush" na kojem je svakako najveci hit bila pjesma "Tears in heaven", posvecena njegovom pokojnom sinu. Iste godine biva jedan od prvih izvodaca koji sudjeluju u akusticnom MTV programu "Unplugged". Njegova izvedba je bila toliko atraktivna da je objavljena kao album, oborila sve rekorde u prodaji i pokupila brdo Grammya 1993.

"From the Cradle", po mnogima najcelovijitiji album iz zrele faze karijere, izlazi 1994. Nakon toga se u prodaji našla box kolekcija njegovih najboljih glazbenih trenutaka: "Crossroads 2: Live in the '70s", i napokon "Pilgrim" (1998.), njegov prvi album u devedesetima sastavljen samo od novih pjesama napisanih nakon 1989. godine. Album je postigao velik uspjeh, tjednima se zadržavši medu Top 10 albuma, ponajviše zbog singla "My Father's Eyes".

U novom tisucljecu napravio je izvrsnu suradnju s B.B. Kingom snimivši odlican rock-soul album "Riding With the King". 2001. izdao je zasad posljednji studijski album pod nazivom "Reptile".

Kada je 1967. Jimi Hendrix postao međunarodna zvijezda činilo se kao da je ispao iz izvanzemaljske letjelice. Ipak, on je svoj stil i taj status zaradio dugim, iscrpljujučim nastupima po R&B klubovima. Od početka do sredine 60-ih bio je prateći gitarist brojnim uglednim R&B/soul glazbenicima kao što su Little Richard, The Isley Brothers i King Curtis. Povremeno je gostovao i na albumima drugih glazbenika (singl "Testify" The Isley Brothersa iz 1964.), a njegov je ogroman talent bio vidljiv od samog početka. Ali zvijezdama se nije svidalo to što je svojm glazbom odvlačio pozornost od njih, pa su ga dugo potiskivali dajuci mu samo jednostavnije dionice u kojima se nije mogla pokazivavati njegova nadarenost. Jedino što je Hendrix mogao učiniti bilo je da se osamostali, pa je sredinom 60-ih nastupao u mnogim klubovima New Yorka uz pratnju razlicitih glazbenika, a nakon toga se na neko vrijeme priključio bendu bijelog blues-rock glazbenika Johna Hammonda Jr.
Upravo ga je u jednom od tih klubova u New Yorku zapazio Chas Chandler, basist grupe Animals. Prva je postava Animalsa bila pred raspadom, pa je Chandler, koji se namjeravao početi baviti menadžmentom, nagovorio Hendrixa da se preseli u London i snimi samostalni album. Ubrzo se oko Hendrixa formirala i grupa kasnije nazvana The Jimi Hendrix Experience, a sačinjavali su ju uz Jimija, bubnjar Mitch Mitchell i basist Noel Redding. Nakon što su "Hey Joe", "Purple Haze" i "The Wind Cries Mary" već prvom polovicom 1967. ušli na prva mjesta top ljestvica, trio je započeo svoj vrtoglavi uspon u Engleskoj. Ti su hitovi objavljeni i na njihovom debitantskom albumu "Are You Experienced?" koji je postao veliki hit i u SAD, nakon što je Hendrix izazvao senzaciju na Monterey Pop Festivalu u lipnju 1967. "Are You Experienced" bio je psihodelični spoj modernog popa, soula, R&B-a, glazbe Bob Dylana i inovacija na električnoj gitari preuzetih od prvih britanskih izvodača te vrste kao što su Jeff Beck, Pete Townshend i Eric Clapton.
Začudo, Hendrix je tijekom čitave karijere snimio samo 3 albuma: "Axis: Bold as Love" i "Electric Ladyland" bili su više razvodnjeni i eksperimentalni nego njegov prvi album. Na albumu "Electric Ladyland" koristio je sam studio kao instrument snimanja, iskorištavajuci ga kako bi ukrotio izmješane zvukove. Iako impresivni, ti albumi nisu bili savršeni jer su granice instrumentalnih dosega varirale, a Hendrixovi tekstovi često bili napola dovršeni.
Zadnje dvije godine Hendrixovog života bile su burne u glazbenom, financijskom i privatnom smislu. Bio je umiješan u nesuglasice s menadžerima i izdavackim kućama (neke od njih datirale su još iz vremena prije stvaranja grupe Experience), 1969. je raspustio bend i oformio novu grupu The Band of Gypsies s bubnjarem Buddyem Milesom i basistom Billyem Coxom, koja je trebala krenuti u glazbeno nesigurnijem pravcu. Sa šarenom je postavom nastupio i na zatvorenju Woodstocka 1969., uz legendarnu izvedbu americke himne "The Star Spangled Banner". Pocetkom 1970. dobitna kombinacija Mitchell-Hendrix ponovno se sastala i zajedno s Coxom krenula na turneju.
Vrlo je teško odvojiti činjenice o Hendrixovom životu od nagađanja i glasina. Svi koji su ga poznavali, ili su bar tako tvrdili, imaju različitu verziju o njegovom duševnom stanju sredinom 1970. Iste nesuglasice ponavljaju se i u slucaju njegove smrti - svi su njegovi bliski poznanici imali svoju verziju onoga što se desilo 18. 9. 1970. u Londonu, dok je intenzivno radio na svom posljednjem albumu "First Ray of the New Rising Sun".
Hendrix je za vrijeme života snimio gomilu neobjavljenog materijala, večinom koncerata koji su otkriveni tek posmrtno. Beskonačno iskorištavanje njegovog imena i objavljivanje tehnički nedostojnih snimaka konačno je prekinuto 1995., kada su, nakon dužeg pravnog spora, prava na citavo Hendrixovo glazbeno nasljede pripala njegovom ocu Alu Hendrixu. Od tada su na tržište izašle nove, remasterirane verzije sva tri studijska albuma, nekoliko zanimljivih kompilacija i live snimaka.

Utjecaj Boba Dylana na popularnu glazbu praktički je nemjerljiv. Može ga se smatrati pionirom nekoliko različitih pop žanrova i načina skladanja, od konfesionalnog singer/songwriter obrasca, do nadahnute i ponekad halucinantne naracije toka svijesti. Kao pjevač, Dylan je, nasuprot općem uvjerenju da je za pjevača presudan "dobar glas", u prvi plan stavio uvjerljivost interpretacije.
Kao glazbenik, potaknuo je razvoj nekoliko pravaca pop glazbe, uključujući elektrificirani folk i country-rock. Premda se vrhunac njegova utjecaja događa šezdesetih godina kada su se i grupe poput Beatlesa pod njegovim utjecajem okrenule introspektivnom načinu pisanja glazbe, Dylan je jedan od ključnih uzora svim generacijama rock autora. Mnoge njegove pjesme i albumi postali su klasični standard koji je pojam autorstva u rock & roll glazbi uzdignuo na specifičnu razinu, prisutnu čak i u vrijeme 80-ih i 90-ih, kada sam Dylan doživljava pad komercijalnog interesa za vlastite radove.

Pravim imenom Robert Allen Zimmerman, kao mladi student umjetnosti u Minneapolisu mijenja ime u Bob Dylan pod utjecajem poezije Dylana Thomasa, dok su mu Woody Guthrie i Hank Williams inspiracija prvih nastupa kao folk pjevača u lokalnim kafeterijama. Zanat zabavljača te sviraca harmonike i gitare uči u blues bandu Jessea Fullera.

1961. dolazi u New York, gdje upoznaje svog idola Woodya Guthriea na samrtnoj postelji te godinu dana kasnije snima debi album u produkciji Johna Hammonda sa samo dvije autorske pjesme. Već sljedeći, u potpunosti autorski akusticni folk album "Freewheelin' Bob Dylan" učinio ga je prvakom protestnih politickih pjesama i folk ikonom. Kada je 1964. snimio "The Times They Are A-Changing" i "Another Side of Bob Dylan" njegov utjecaj postaje neupitan, a Peter, Paul & Mary, The Byrds i Joan Baez daju njegovim pjesmama opću popularnost i Dylanu proročki image za kojega sam i nije bio toliko zainteresiran.

Nadahnut "britanskom invazijom" i soundom The Animalsa, Dylan se vec 1965. okreče elektricnoj folk-rock fazi čiji su kreativni vrhunac hit-single "Like A Rolling Stone" iz 1965. i album "Blonde on Blonde" iz 1966. Nakon motorističke nesreće iste godine i "svađe" s publikom koja je teško pratila njegove kreativne transformacije, ulazi u mirnije, ali ne manje značajno razdoblje rada s grupom The Hawks koja 1968. mijenja ime u The Band. Njihova je suradnja, dokumentirana albumom "The Basement Tapes" izašlim tek 1975., jedna od najzanimljivijih epizoda pop glazbe uopće prvenstveno zbog specifične intuitivne kemije izmedu grupe i Dylana.

U revolucionarna djela rane karijere Boba Dylana svakako spada i naizgled nepretenciozni autorski country-rock album "John Wesley Harding" iz 1967. koji je utro put izvodacima poput Grama Parsonsa i Flying Buritto Brothersa, The Byrdsa, te čitave plejade njihovih nastavljača sve do današnjih autora tzv. "americane".

Sedamdesete je obilježio sjajni "Blood On The Tracks", velika turneja po americkoj provinciji Rolling Thunder Revue, intimistički album "Desire" i neocekivan prijelaz na katolicanstvo obilježen serijom religioznih albuma od kojih je najbolji "Slow Train Coming".

Tijekom osamdesetih Dylan zapada u najveću kreativnu krizu iz koje se konačno izvlaći 1989. sjajnim albumom "Oh, Mercy", odrađenim s producentom Danielom Lanoisom. Potpuni povratak u velicanstvenu autorsku formu oznacava Grammyem nagraden album "Time Out Of Mind" iz 1998. te njegov nasljednik "Love And Theft". Paralelno s objavljivanjem novih studijskih albuma, Dylan neumorno nastupa u sklopu svoje "beskrajne turneje", a fanove redovito iznenaduje i arhivskim live izdanjima iz takozvane "Bootleg serije".

Janis Joplin bila je najznačajnija bjeloputa ženska rock pjevačica 60-tih i vrhunska blues pjevačica. Odrasla je u gradiću Port Arthuru u Texasu. Mnoge njezine osobne teškoće i problemi bili su rezultat neuklopljenosti u očekivanja konzervativne zajednice. Pjevala je blues i folk glazbu još u tinejdžerskoj dobi, a sredinom 60-tih povremeno je nastupala s gitaristom Jormaom Kaukonenom koji će kasnije svirati u bendu Jefferson Airplane.

Preselila je u Kaliforniju 1966. gdje se pridružila bendu Big Brother & the Holding Company. Bio je to psihodelični bend iz San Francisca. Nema sumnje da je Janis Joplin, koja ispočetka nije pjevala vodeći vokal na svim materijalima, bila zaslužna za to što su bili drugaciji od drugih. Zahvaljujuci njezinoj zadivljujućoj izvedbi pjesme "Ball and Chain" 1967. na pop festivalu u Montereyu, bend je imao hit.

Nakon što su debitirali za etiketu Mainstream, Big Brother su potpisali ugovor s menadžerom Albertom Grossmanom i prešli u etiketu Columbia. Njihov drugi album "Cheap Thrills" popeo se na vrh ljestvice 1968., ali Janis je ubrzo nakon toga napustila bend i započela solo karijeru.

Prvi solo album,"I Got Them Ol' Kozmic Blues Again Mama!", snimila je s bendom Kozmic Blues Band u kojem je bio i gitarist Sam Andrews iz benda Big Brother. Iako je album bio hit, nije bio njezin najveći uspjeh. Na tom je albumu bila i pjesma "Try (Just a Little Bit Harder)".

Njezin je život godinama bio vrtuljak hirovitih odnosa i ovisnosti o narkoticima i alkoholu što je dokumentirano u nekoliko njezinih biografija. U glazbenom smislu, vrhunac je doživjela kada je zajedno s bendom Full Tilt Boogie objavila svoj posljednji album "Pearl", kojeg je producirao Paul Rothschild. "Mercedes Benz", "Get It While You Can" i "Me and Bobby McGee" (pjesma Krisa Kristoffersona) bile su neke od njezinih najboljih pjesama.

Prije nego što je album objavljen, Janis Joplin je umrla od prevelike doze heroina u hotelu Hollywood u listopadu 1970. Pjesma "Me and Bobby McGee" bila je posthumno "number one" singl.

Beach Boysi postali su i ostali najpopularniji surferski bend, no oni su zapravo od sredine 60-ih godina postali pop grupa koja je čak jedno kratko vrijeme jedina predstavljala konkurenciju velikanima poput Beatlesima. Pocevši od Surfin iz 1961. trojica braće Wilson, Brian, Dennis i Carl, njihov rođak Mike Love i prijatelj Al Jardine skladali su neke od najljepših skladbi svoga vremena. Najviše ih pamtimo po albumu "Pet Sounds" i singlu Good Vibrations. Iako je zlatno doba kratko trajalo ( Brianova upotreba droga i živcani slomovi bili su jedan od problema koji su 70-ih pratili grupu), grupa je nastavila postojati tijekom čitavih 70-ih i dijelom 80-ih godina, s Brianom smo kao povremenim članom. Na albumu Sunflower iz 1970 godine svaki je od clanova uspio pokazati i neke prije skrivene individualne talente. Carl Wilson postao je izvrstan producent i Brianova zamjena na mjestu frontmana grupe, Mike se pobrinuo za vizualnu usredotočenost na live nastupima,a Dennis je razvio talente kantautora i obavljao taj posao zacudujuče uspješno.
Inace, dečki su odrasli u u Kaliforniji, u južnom predgradu Los Angelesa smještenog uz obalu Pacifika. Sva su trojica oduvijek svirali zajedno. Nakon prvih nekoliko ozbiljnijih proba, priključio im se i njihov rođak Mike Love, a zatim i Brianov prijatelj iz srednje škole Al Jardine. Njegovi su im roditelji omogučili studijsko snimanje prvog hita Surfin koji su napisali Brian i Mike. Singl je objavljen pod izdavačkom kućom Candix i imenom Pendletones izazvala je manji uspjeh na ljestvicama i osigurala bendu koji se sada preimenovao u Beach Boys, ugovor s Capitolom. Murray Wilson, otac trojice braće preuzeo je ulogu menadžera benda, a prije objavljivanje bilo kakvog materijala Jardine odlazi na sveučilište u Midwest i napušta grupu, a David Marks dolazi na njegovo mjesto.
Konačno 1962. Beach Boysi objvljuju svoj veliki debitantski album Surfin` Safari cija je naslovna pjesma ušla medu Top20 i uspjela osigurati proboj surf-rock ludnice koja se pojavila u južnom dijelu Kalifornije. Novi hit album Surfin` U.S.A. pojavio se pocetkom 1963. prije no što se u grupu vratio Jardine. Brian je poceo razvijati svoje producentske sklonosti, što je rezultiralo trecim albumom Surfer Girl. Iako su surferske pjesme još uvijek zauzimale veliki dio albuma, pjesme Catch a Wawe i In My Room pokazivale su daleko vece ambicije u smislu pisanja tekstova, produkcije i glazbe. Sljedece je godine pjesma I Get Around postala njihov prvi broj jedan hit, a bend je započeo svoju promotivnu turneju po Europi, no pritisak i vremenska ogranicenja pokazala su se prevelikom preprekom za Brianovo krhko mentalno zdravlje. Krajem godine odlucio je odustati od turneje i posvetiti se producentskom radu. Jedno ga je vrijeme zamjenjivao Glen Campbell, a zatim je Bruce Johnson postao njegova stalna zamijena, a Brian se potpuno posvetio radu u studiju, pišuci pjesme i nagovarajuci najbolje izvodace u Los Angelesu da snime svoje dionice kojima bi kasnije bili dodani glasovni dijelovi Beach Boysa. Hit Help Me Rhonda, postao je njihova druga pjesma na vrhu top liste na pocetku 1965. Na sedmom studijskom albumu, Brianove su sposobnosti došle su još više do izražaja, album je bio prepun balada koje su sadržajem stihova nadmašivale dotadašnje mladenačke probleme i bavile se ozbiljnijim i odraslijim doživljavanjem ljubavi.
1965. slijedila su još dva albuma Summer Days (And Summer Nights!!) i Beach Boy`s Party. Na prvom se nalazila pjesma California Girls , jedna od najboljih Brianovih pjesama koja je spojila zaraznu melodiju i predivne zvukove i još je uvijek njemu osobno jedna od najdražih pjesama koje je napisao. Jednako brilijantne bile su i pjesme Amusement Parks USA, Salt Lake City i I`m Bugged at My Old Man koja se pojavila prije novog albuma Today. Album Beach Boy`s party je bio prigodno snimljen uoci Božica, a prodaja je bila izvrsna zbog hita Barbara Ann. Ipak, ova su oba albuma bila tek usputni rad jer se Brian pripremao za album koji je po njegovom mišljenju trebao postati njihov najisplativiji i najkvalitetniji rad do tada.
Brian je započeo s pisanjem pjesama i to ovaj put uz pomoć tekstopisca Tonya Ashera i poceo s produciranjem dijelova albuma koji je u cijelosti zamišljen kao put mladog covjeka do emocionalne zrelosti. Beach Boysi su usavršavali vokalne i glazbene dijelove dulje nego ikada prije. Rezultat toga bio je album izdan u ožujku 1966., Pet Sounds koji je opravdao sav uložen trud .Taj je album još uvijek jedan od najbolje produciranih i najutjecajnijih rock albuma ikada izdanih i predstavlja kulminaciju Brianovog ukupnog rada. Kritika je nahvalila album, ali američka publika nije bila tako oduševljena, pa iako je dosegao mjesto medu prvih deset nije postigao zlatnu nakladu i to po prvi put sve od njihovog debitantskog albuma. Nasuprot tome, reakcija u ostatku svijeta je bila više nego odlična (u Engleskoj su proglašeni grupom godine).
Njihov je novi single bio Good Vibrations koji je zapravo napisan za Pet Sounds ali ga je Brian uklonio s popisa pjesama jer mu je trebalo još vremena za njegovo usavršavanje. Nakon objavljivanja još je šest mjeseci nastavio raditi na njemu promijenivši tri razlicita studija. Objavljen u listopadu 1966, Good Vibration s postao je njihov treci single koji je postigao prvo mjesto, a do danas je ostao jedan od najboljih singlova uopce. Pocetkom 1967. Brian je radio na novom projektu nazvanom Dumb Angel koji je kasnije preimenovan u Smile i postao je najveći umjetnički skok još od albuma Pet Sound. Vec ionako zabrinuti zbog Brianovog pretjeranog eksperimentiranja kako sa novim glazbenim stilovima tako i s drogom, ostatak benda se sukobio s njim oko jedne pjesme, te su gotovo raskinuli suradnju, a projekt Smile je otkazan.
U kolovozu grupa je konačno izdala novi single nazvan Heroes and Villains koji je stilski bio vrlo slican Good Vibrations ali je bio znatno neuspješniji i nije dospio na Top10 listu. Te se je jeseni grupa okupila u privatnom Brianovom studiju na Bel Airu, gdje su snimili nekoliko promijenjenih verzija pjesama s projekta Smile i neke nove pjesme, a to je sve skupa izašlo pod novim imenom Smiley Smile, koji je kod publike i kritike prošao katastrofalno. Nakon ovakvog ogromnog pada, obožavatelji, kritičari i radio postaje samo su još više pogoršale proces njihovog uništavanja. Naravno i Wild Honey i novi album izdan 1968. Friends bili su u prvi mah loše primljeni. To su bili zanimljivi albumi, ali same pjesme često su bile nedorečene i loše producirane. Ipak tugaljivi soul Wild Honeya i orkestralni pop albuma Friends pokazali su da su Beach Boysi ipak kvalitetniji nego u prethodnom razdoblju, pa su se obožavatelji opet poceli sakupljati. Hit Do It Again pobudio je nadu da bi grupa ponovno mogla doseci svoju staru popularnost, no Capitol je u tom trenutku odbacio ugovor s bendom. Godinu dana kasnije potpisali su ugovor s novo kucom, Reprise Recordsom.
Prvi album izdan u novoj izdavackoj kuci bio je Sunflower (1970.), začuđujuće snažan album koji je podsjecao na glazbu kakvu su stvarali 60-ih i na kojem su autori mnogih pjesama bili sami članovi benda. Surf``s Up nazvan prema pjesmi koja se trebala pojaviti još na albumu Smile, snimljena je i objavljena 1971. iako su neki dijelovi bili simpatični, čitav album je djelovao kao kompilacija djela raznih autora. Za vrijeme snimanja, Dennis je ozlijedio ruku proletjevši kroz staklo, pa nije mogao svirati bubnjeve, a grupa je angažirala bubnjara Rickya Fataara i gitarista Blondiea Chaplina, dvojicu članova afričkog benda The Flame koje su upoznali kada je Carl prethodne godine producirao njihov album.
Prvi album s njima kao članovima benda bio je Carl and the Passions- So Tough. Na tom se albumu prvi put nije pojavio tradicionalan stil dotadašnjih Beach Boysa. Tada se cijeli bend, iz nekog razloga, skupa s obiteljima preselio u Amsterdam radi snimanja albuma "Holland". Album se zadržao na samom dnu Top40 liste
Razocarani neuspjehom Beach Boysi su sredinom 70-ih potpuno odustali od snimanja novog materijala i koncentrirali se na live nastupe koji su se uskoro pokazali kao vrlo ugodno iskustvo. Atmosfera je bila fantasticna, tako sa su snimili The Beach Boys in Concert, njihov treci live album.
Sredinom 1974. Capitol Records odlucio je objaviti novu kompilaciju hitova Endless Summer koja se na opce iznenadenje benda i izdavacke kuce na vrhu top listi zadržala pune tri godine i postigla zlatnu nakladu. Endless Summer pojavio se baš u trenutku najveceg oduševljenja rockom iz 70-ih koje je pjesme She Na Na, American Graffiti i Hapy Days ucinilo hitovima. Nakon nove kolekcije Spirit of America koja je do 1974. došla do Top10 liste, bend se povukao u studio i ipak započeo sa snimanjem novog materijala. Potaknut lažnom prpagandom o Brianovom povratku 15 Big Ones (1976.), spojio je nekoliko starih hitova iz 50-ih s najneobičnijim pjesmama Briana Wilsona kao što je had To Phone Ya. Unatoc skepticizmu kriticara, album je došao medu Top10 i postigao zlatnu nakladu. Brian se sljedece godine još više ukljucio u stvaralaštvo benda pa nastaje album The Beach Boys Love You koja je zamalo izdana pod nazivom Brian Loves You i to kao solo album. Love You je postao njihov najbolji album u dugo godina koji je predivnim, nježnim baladama uspio vratiti raspoloženje ranih radova. Nakon albuma M.I.U. Album (1979.) bend je potpisao važan ugovor s CBS-om i suradnju s Brianom iz koje su nastali albumi L.A. (Light Album) i Keepin` the Summer Alive. Bend se polako poceo raspadati krajem desetljeća što je kulminiralo neuspješnim vodenjem financijskih poslova kojim su Stan i Steve Love produbili neslaganje izmedu Mikea i braće Wilson. Brian je izbacen iz grupe 1982. nakon što mu je težina prešla 300kg, ali je Dennisovo tragicno utapljanje 1983. ponovno zbližilo clanove grupe. 1985. objavljen je i novi album nazvan imenom grupe koji ih je vratio medu Top40 hitom Getcha Back i postao njihov zadnji pravi album u 80-ima.

Posljednji je trenutak da saznamo; postoji li i jedna rečenica, najsitnija misao koja o Beatlesima nije izrecena i zapisana? Ima li uopce mjesta u svetištu tih glazbenih ikona 20. stoljeca za još jedan zasluženi spomenik? I ćemu služe tako savršeno adresirani hvalospjevi koje spremno potpisuje skoro pa cijeli svijet?
Alkemija koja je "Bube" ucčnila toliko posebnima nikad nije i, po svemu sudeci, nece biti ponovljena. Njihov golemi opus, nastao u svega osam aktivnih godina, nije remek-djelo, vec legitimno čudo: ispisali su povijest popularne glazbe na svojim albumima, unaprijed i unatrag, i postali kljucnom referencom za karijere gotovo svih izvodaca nastalih poslije njih. Oni koji ih nisu slijedili, bunili su se protiv njih, ali nitko do danas nije uspješno pobio činjenicu da snimke Beatlesa, nastale u primarnim uvjetima studijske tehnologije, predstavljaju najdovršenije i ujedno najraznovrsnije poglavlje britanskog popa u cijelosti. Ozbiljan ulazak u opisivanje biografskih detalja iz razdoblja djelovanja grupe zahtjeva angažiranje tima povjesnicara, sociologa i muzikologa, jer Beatlesi su svojom pojavom na glavu okrenuli i glazbenu industriju i medije i društvene norme citavog svijeta. Bez njih... Sreća da ne moramo ni zamišljati takvu alternativnu povijest. Bolje je uživati u onome što su nam ostavili.

Elvisa Presleya možemo nazvati najznačajnijim solo izvođačem popularne glazbe u Americi tijekom 20. stoljeca. Gomile i gomile medunarodnih hitova od 50-ih pa sve do sredine 70-ih učinile su ga najbolje prodavanim solo pjevačem u povijesti glazbe. Elvis je s vremenom postao sve više ikona i simbol, a sve manje glazbeni umjetnik, snimajuci bezbrojne loše Hollywoodske filmove i preuveličane albume, a njegov osobni život koji se odvijao daleko od javnosti, zaslužan je za njegovu mističnost.

Rođen je u siromašnoj obitelji u Mississippiju, no vrlo brzo seli se u Memphis gdje upija južnjacku popularnu glazbu, blues, country, bluegrass i gospel. Nakon mature, zaposlio se kao vozac kamiona i rijetko pjevao u javnosti, ali su demo snimke, napravljene 1953. i 1954. iskljucivo za njegovu dušu, pomogle utrti put do vlasnika izdavačke kuće Sun, Sama Phillipsa. Phillips, koji je tražio bijelog pjevača s crnačkim osječajem za ritam, spaja Elvisa s gitaristom Scottyem Mooreom i basistom Billom Blackom s kojima je snimljen i prvi Elvisov single "That`s All Right Mama."

Prvih pet singlova koje je snimio pod izdavackom kućom Sun ("That`s All Right Mama", "The Blue Moon of Kentucky", "Good Rockin` Tonight", "Baby Let`s Play House" i "Mystery Train") postali su ne samo Elvisovi najbolji singlovi vec i najbolji rock’n’roll ikada odsviran. Presley, Moore i Black krenuli su s nizom nastupa diljem zemlje koji su Elvisovim ljuljanjem bokova glazbu cinili još provokativnijom. Nakon što je zadnji singl "Mystery Train" skočio na broj jedan nacionalne ljestvice, bilo je jasno da je Elvis izvodač s potencijalom superzvijezde što je privuklo vece izdavačke kuće i pukovnika Toma Parkera koji je postao njegov menadžer. Sam Phillips, kojem je tada hitno trebao novac, prodaje ga 1955. RCA-u za 35000$ što se u tom trenutku činilo dobrim potezom.

Prvi singl u novoj izdavackoj kuci bio je "Heartbreak Hotel" koji je Elvisa učinio planetarno popularnim. Nakon toga je uslijedio "I Want You, I Need You, I Love You" koji je također zauzeo prvo mjesto, a zatim i singlovi "Hound Dog" i "Don`t Be Cruel" - najprodavaniji singl u povijesti glazbene industrije do tada. Ali planovi pukovnika Parkera i Elvisa bili su puno veci od glazbene karijere, pa je Elvis uskoro zaigrao i u hollywoodskom filmu "Love Me Tender". Njegovim najboljim filmskim ostvarenjem smatra se "Jailhouse Rock". U jeku popularnosti, 1958. Elvis se dobrovoljno prijavljuje za služenje domovini i odlazi u Njemačku, gdje u vosjci provodi pune dvije godine.

Kad se vratio, više nije bio isti: utjecaj Dean Martina na njegov rad s vremenom je postao previše jak pa su pjesme sve češće bile sentimentalne balade ("Loving You") u kojima su vokalni dijelovi postali pretjerani i pomalo stereotipni, iako je kvaliteta njegovih skladbi još uvijek ostala visoka. Cak su se i Moore i Black povukli nezadovoljni novonastalim skladbama. Pjesme, odnosno melodije su se često ponavljale pa se cinilo da Presley potkrada samoga sebe, a glazba nije imala nikakve veze s rockom. Elvisov divlji image takoder je bio u velikoj mjeri umanjen, pa su se on i Parker odlucili posvetiti hollywoodskoj produkciji.

Ostatak 60-ih Presley je proveo snimajući dva do tri filma godišnje, no ti filmovi nisu imali nikakvu društvenu i umjetnicku vrijednost jer je priča bila stereotipna, a gluma ravna katastrofi. Iako su albumi snimljeni na pocetku 60-ih još imali odredenu vrijednost, kasnije se stvaralaštvo svelo na lako zaboravljive soundtrackove njegovih filmova koji su bili prilicno besmisleni. S vremenom, Elvis je sve manje vremena provodio u studiju, a albume je punio prethodno snimljenim materijalom koji je godinama stajao neobjavljen, a još tužnije bilo je to što su te drugorazredne skladbe predstavljale najkvalitetniji dio albuma. 1963. na njegovim albumima više zaista nije bilo ništa inovativno i svježe, ali su se ipak nastavili prodavati divljom brzinom.

U razdoblju od 1962. do 1967. razvila se škola Elvisovih obožavatelja koji su pomno proučavali svaku sitnicu izašlu iz studija pod Elvisovim imenom, često optužujuci Parkera ili loš materijal za Elvisov neuspjeh. To je jednim dijelom bilo i točno, ali mora se priznati da sam Elvis nije učinio gotovo ništa kako bi se oteo Parkerovoj autoritativnosti koja je gušila njegov stvaralacki rad.

Tijekom 1967./68. bilo je naznaka da ce se Elvisov glazbeni talent ponovno probuditi. Singlovi "Guitar Man", "Big Boss Man" i "U.S. Male" bili su izvorni rock and roll i kao takvi predstavljali pravo osvježenje nakon loše glazbe koju je godinama plasirao na tržište. 1968. je konacno objavljen njegov prvi pravi album nakon skoro deset godina nazvan "Elvis in Memphis" na kojem je izgledalo kao da je Kralj uhvatio korak s vremenom. Povratak je zaključen spektakularnim live TV showom iste godine na kojem Elvis blista u crnoj koži i odlicnoj svirci sa starim suradnicima Mooreom i Blackom.

Taj materijal i hitovi koji su uslijedili sljedeće godine ("Suspicious Minds" i "In the Getto") vratili su ga na prva mjesta top lista. Nastavak je bila velika nacionalna turneja koja je potvrdila to da je još uvijek bio izvrstan zabavljac. Zanimljivo je da Elvis nije prije toga nastupao izvan Sjeverne Amerike i Hawaiia jer je Parker, kako se kasnije ustanovilo, bio ilegalni doseljenik i bio bi uhicen da je putovao u inozemstvo. Holywood je u to vrijeme bio prošlost, a Elvis se posvetio studijskim i live albumima koji, nažalost, nisu imali Top10 hit nakon "Burning Love" iz 1972.

Elvis je umro 16.kolovoza 1977. od srcanog udara uzrokovanog prevelikom dozom tableta u svojoj kuci u Gracelandu koja je i danas omiljeno odredište još uvijek brojnih fanova.